Rođen da budem šonja?
U životu svakog muškarca iskrsava pitanje: da li se ona reč na slovo “p” odnosi na mene?
Pomenuo sam svojoj bivšoj ljubavnici da radim na članku koji daje odgovor na pitanje “Jesam li šonja?”
“Koliko su ti prostora dali?”, pitala je.
Moja bivša veruje da sam u ljubavi šonja. Možda me čak je u nekoj prilici i častila onom rečju na “p”, mada mi je upućivala toliko groznih uvreda da sam zaboravio sve sem onih najkreativnijih.
Ali, ja sam bio takav šonja da sam i to trpeo.
U to vreme poredio sam se s njujorškim fotografom Eliotom Guldom iz filma Mala ubistva. Tipa bi povremeno napali huligani, a on je samo stajao, držeći aparat iznad glave dok su ga tukli. Njegova teorija bila je: “Na kraju će im dosaditi.”
To sam i ja radio kad me je bivša zasipala uvredama. Ili sam pak čekao da joj ponestane municije. Povremeno bih pomislio kako bi bilo prijatno zgnječiti joj polovinu grejpfruta na lice, ali to nikad nisam učinio.
Moj ortak Madoks ispričao mi je ovakvu priču: “Otac me je s vremena na vreme nazivao mekušcem, naročito zbog mojih ruku. Njegove šake su krupne, žuljevite, pune ožiljaka i fleka, a često i otvorenih rana. Moje šake, iako su maljave, nisu tako muževne kao njegove. Male su, čiste i vitke od dugogodišnjeg rada za kompjuterom. Ponekad me uzme za ruke, odmahne glavom, nazove me mekušcem i ode. U dnu duše znam da, koliko god sebe smatrao muževnim, nikad ne mogu biti muževan kao on. On potiče iz druge generacije; iz doba kad automobile nisu pravili roboti i kad je većina restorana još uvek imala na jelovniku džigericu s lukom.”
Bez obzira na izgled njegovih šaka, Madoksovo najveće iskušenje bilo je napuštanje unosnog posla u jednoj kompaniji za telemarketing. To je bio prilično zastrašujući korak, sem činjenice da je on strahovito mrzeo svoj posao. Brat ga je posavetovao da zamisli najgore što bi moglo da se desi kad bi dao otkaz. Odgovor: morao bi da se vrati telemarketingu. Razmišljao je ovako: “Već sam preživljavao svoj najstrašniji scenario.” I tako se odrekao sigurnog prihoda i povlastica i postao veb preduzimač, a sad prijateljima koji mrze svoj posao kaže: “Ne budite šonje. Šta možete da izgubite?”
Ali, svakog muškarca kasno noću pohode duhovi slabićke prošlosti i budućnosti.
“Pretpostavljam da je taj pojam univerzalan. Svaka kultura verovatno ima naziv za muškarce koji su kukavice ili slabići”, kaže antropolog s Univerziteta Radžers dr sci. Helen Fišer, autorka knjige Zašto volimo. “Milionima godina žene privlače muškarci koji su u stanju da ih zaštite i obezbede. Parile su se s tim muškarcima i rađale im decu, i zato biraju muškarce koji su hrabri i koji žele da pokažu svoju hrabrost.”
Pa zašto bi onda iko još bio šonja? Pomislili biste da su takvi tipovi genetski iskorenjeni još vrlo davno, zajedno s repovima i razbacivanjem izmeta.
Deo odgovora je u tome što se takve kvalifikacije najčešće koriste u svakodnevnim situacijama, bez prevelikog rizika, kao instant podstrek za određeni oblik muškog ponašanja. Niko nikad ne kaže: “Ne budi šonja. ‘Ajde juriš na onog mitraljesca.” Pre ćete čuti: “Ne budi šonja. Iskapi to pivo.”
Nesumnjivo je da najfunkcionalnije, nedvosmislene upotrebe te reči bez izuzetka počinju sa “nemoj”. Ponekad vam je dovoljno da prosto budete pored drugog muškarca kako biste na trenutak u izvesnom smislu očvrsli.
Trudim se da budem širokih vidika, ali sam u trenucima slabosti nekoliko puta svom 16-godišnjem sinu rekao da ne bude šonja. “Nemoj da si beba”, delovalo je negde do četvrtog razreda; i prosto nije bilo vremena da mu pažljivo objasnim kako će, tokom odrastanja, morati da se suočava sa stvarima koje ne želi da radi. Nisam bio siguran da će to razumeti. Znao sam da će razumeti ako mu kažem: “Ne budi šonja.”
Mada ni to nije mnogo pomoglo.
U okolnostima gde je kodeks muškog ponašanja jasnije definisan i gde su posledice ozbiljnije, tu reč ćete čuti dosta retko. Likovi iz Porodice Soprano ne zovu jedni druge šonjama, jer se agresivno muško ponašanje podstiče na znatno strožem nivou. Jedini razlog zašto neki član bande može nositi nadimak “Velika Maza” – uspomenu na dane kad je voleo da mazne robu i lovu po stanovima – sadrži bitno skriveno značenje: ne postoji mogućnost da iko od njih bude ikakva druga vrsta maze.
Manje specijalizovane grupe još ispituju te granice. Pošto sam se našao na diplomskoj proslavi momka po imenu Met Šapiro, Met i njegovo društvo (svi muškarci, osim jedne vrlo hrabre devojke Ešli) pristali su da ih častim pivom, i pomno su pratili moje Istraživanje Šonjavosti. Upravo su diplomirali na Prinstonu, te stoga nisu delovali kao podobna ciljna grupa za tu temu. Međutim, kad sam ih upitao šta su sve radili kako sebi ne bi delovali kao slabići, čuo sam priče o trkanju sa izbezumljenim provincijalcima na međudržavnom putu severno od Atlante, o bezumnom skakanju s litica u kamenolome, o pokušajima da se pred devojkom popije milkšejk presečen sirćetom na izazov prodavca u restoranu. Ti klinci proizvod su skupih škola i privatnog univerziteta. Ljudi s blistavom budućnošću – ako ne poginu trudeći se da ne ispadnu šonje.
“Uvek mi se činilo da su ljudi najodlučniji da ne ispadnu šonje istovremeno i najgluplji”, primetila je Ešli.
U pravu je, naravno. Prosečnog tipa verovatno ne možete duboko povrediti ako ga nazovete šonjom. Posredi je izlizan, svakodnevni izraz. Međutim, većina muškaraca, u mračnim noćima svoje duše, razgovaraju sami sa sobom. To zovem proverom šonjavosti, kada svaki muškarac ispituje i prepipava svoje mošnice u potrazi za čvorićima slabosti.
Ja sam svoje čvoriće svakako našao.
Na primer, šonja sam u mnogim svakodnevnim situacijama. Nije mi svojstveno da se branim od, recimo, konobara ili automehaničara.
I dalje me pomalo proganja incident od pre nekoliko godina u irskom gradu Kavanu, kad me je bankarski službenik znatno zakinuo pri promeni deviza, a ja sam to znao i bio sam svestan da računa s mojim nepoznavanjem sistema, ali mi je nekako nedostajalo samopouzdanja da išta preduzmem. Pokupio sam svoju sitninu i odvukao se.
Pravi šonja.
RRR
Ali, u profesionalnom životu sam sušta suprotnost šonji. Kad sam jednog dana dolazio na posao, zaustavio me je tip iz marketinga, crnac po imenu, zamislite, D’Artanjan. Njegov brat, krupajlija Ti Džej, došao je u posetu studiju. Iako smo se D’Artanjan i ja tek površno poznavali, predstavio me je bratu.
“Ovo je Kolin. Fin čovek.”
“Ne, nisam”, rekoh gledajući u Ti Džeja.
D’Artanjan se malo zamislio. “Istina”, kazao je Ti Džeju. “Nije fin. Ali uvek kaže ono što smatra istinom, i ne plaši se nikoga.”
To mi je ulepšalo dan, nedelju i celu godinu, mada se i dalje ustručavam da radnicima na hemijskom kažem da nisu izvadili masnu fleku. Zaista se ne plašim da dobijem grdnju ili izliv mržnje ili otkaz na poslu i sukobio sam se sa svima živima, uključujući i guvernera moje države, pre mnogo godina, dok još niko nije shvatao da mu sleduje zatvor. U stvari, u Konektikatu, gde živim, košarkaški treneri su daleko moćniji i nedodirljiviji, ali se ne bojim čak ni njih.
Međutim, i dalje sam šonja.
Helen Fišer bi rekla da je to u redu.
“Možda je čak i više hrabrosti potrebno da se bude šonja, pošto to podrazumeva procenu, oprez, realno sagledavanje situacije i sposobnost da se izdvojite iz čopora”, kaže ovaj antropolog. “Ti muškarci [te šonje, htela je reći] imaju drugačiju snagu, veštinu da sačuvaju energiju za odsutni trenutak, umeju da procene kada da budu hrabri, a kada da odustanu od besmislenog junačenja, kad ono nije biološki ili kulturološki neophodno. Svakako postoje dobri darvinovski razlozi da se snaga sačuva za stvarne bitke.”
Pomalo je šonjasto unajmiti antropologa da te opravdava što si šonja, pa sam ugovorio sastanak s Bilom Kverkom, marketinškim stručnjakom, i Piterom Šapirom, agentom za nekretnine i Metovim ocem, i to u baru – pravom mestu za ispitivanje. Pregovarali smo o terminu.
“Može li sutra?”, upitao je Šapiro.
“Sutra su Materice”, rekoh.
“To je baš cupi odgovor.”
Već smo napredovali.
“’Jesi li šonja?’, pitanje je koje nas prati celog života”, rekao je Šapiro kad smo se udobno smestili na šank-stolice dan posle Materica.
On se s tim pitanjem prvi put suočio u trećem razredu, u plavim pantalonicama, za stolom na kome ga je za doručkom čekala činija omražene ovsene kaše. Otac mu je stajao nad glavom, grdio ga i terao da dokrajči kašu.
“Bacio sam činiju na njega, i sve mu se prosulo po novom odelu. Udario me je tako jako da sam se umokrio, a onda me je naterao da tako odem u školu”, kazao je Šapiro. “Moraš biti spreman da dobiješ udarac radije nego da budeš ponižen, bilo da je to udarac po telu, emocijama, egu ili finansijama.”
“Ne preporučujemo to kao svakodnevnu praksu”, ubacio se Kverk.
“Pa, to je sve istina – mada ne znači da je i dobro”, složio se Šapiro.
Za Kverka, pitanje najčešće iskrsava u ophođenju sa ženama.
“Volim da zadovoljim žene, iznenadim ih, usrećim, ali imam urođen otpor prema ženama koje gazduju”, kazao je. “Postoji granica.”
Šapiro kaže da je u prvom braku bio šonja: toliko željan ženine ljubavi i prihvatanja da je trpeo ponižavanje. Nikad više, zakleo se.
“Kao što reče E. E. Kamings: ’Ponešto neću progutati’”, rekao mi je Šapiro. “Ako nisi siguran, ne gutaj.”
Na kraju smo, pomalo umorni, upitali konobaricu Nejdin kako da muškarac, u njenim očima, ne ispadne šonja.
“Ne naručujte belo vino i ne prekrštajte noge”, rekla je.
To je delovalo lakše izvodljivo od batina, skakanja s litica i milkšejkova sa sirćetom.
- kraj -