Bolest samoće
Frontman grupe Counting Crows Adam Duric otkriva kako se izborio sa teškim mentalnim poremećajem, stvorio najbolju muziku u karijeri – i vratio se u život
Sve se raspalo za pet minuta, sa samo jednim telefonskim pozivom i jednom sms-porukom. Naravno, tome je prethodio dugi postepeni pad, ali to primećujem tek kad pogledam unazad.
To se desilo 28. marta 2004.godine. Prethodne noći smo imali nastup u Pertu, prvi iz turneje po Australiji. Tog jutra dobio sam poziv od rođaka iz Amerike koji mi je javio da mi je umrla baka. Nekoliko minuta zatim, stigla mi je poruka od devojke u koju sam bio zaljubljen, a čiji je sadržaj, otprilike, glasio: „Predugo smo zajedno i ja moram da nastavim sa svojim životom. Ti treba da nastaviš svoj.“
Bio sam prvo unuče svoje bake i bili smo zaista bliski. Ali je nisam video duže od pet godina. Stalno sam bio na putu i imao sam mnoštvo izgovora. Pa čak ni kad je umrla, nisam bio tamo. Imao sam nastupe. Nisam bio kod kuće kad je moja sestra rodila blizance tri meseca pre termina, i umalo umrla. Opet sam imao nastupe. Propustio sam mnogo toga u životu, jer je mnogim ljudima posao zavisio od toga da li ću se ja pojaviti. Međutim, pored svega toga, suočio sam se i s jednim mnogo težim problemom.
Dakle, razgovaram s prijateljem o bakinoj sahrani. „Stvarno je sramota što neću moći da dođem, jer danas letim za Adelaidu“, kažem.
Prijatelj mi odgovara: „Čoveče, postao si pravi šupak.“
„Molim?“, pitam iznenađeno.
„Da vidimo“, kaže on, „majka tvoje majke je umrla i izgubio si devojku koju voliš. Kada ćeš doći pameti? Potpuno si pogubio konce. Postao si pravi šupak.“
Taj šupak je istog dana ipak otputovao u Adelaidu. U hotelu sam dobio neku čudnu sobu u potkrovlju, s kliznim staklenim vratima, svu okruženu terasom. Te noći u gradu je besnelo strahovito nevreme. Otvorio sam sva vrata i dok su svuda oko mene, na 30. spratu, sevale munje, osećao se kao da sam usred oluje. Cele noći nisam spavao. Oko četiri ujutru pozvao sam putničku agenciju i rekao: „Sutra u ovo vreme moram da otputujem za Baltimor. Nađite mi načina da to učinim, kako god znate.“
Zatim sam pozvao svog menadžera i rekao mu: „Odlazim.“
Daljina mi je oduvek predstavljala problem. Ne samo fizička daljina, već i emocionalna udaljenost. U vreme kad sam stigao u Baltimor (15 minuta kasneći na sahranu na kojoj je trebalo da nosim kovčeg), shvatio sam da sam potpuno izgubio kontakt sa stvarnošću – i da mi je potrebna pomoć.
To nije bila depresija. Nije bila opsednutost poslom. Bolujem od teške mentalne bolesti koja mi otežava rad – zapravo, čini me potpuno nesposobnim za ovaj posao. Patim od jednog oblika disocijativnog poremećaja, zbog kojeg mi čitav svet deluje nestvarno, kao da se ništa ne dešava. To je teško objasniti, ali čini da se osećate izgubljeno.
A pošto mi ništa ne deluje stvarno, teško je povezati se sa svetom ili ljudima u njemu, jer oni kao da nisu tu. Vi niste tu. Zato sam se u to vreme retko viđao sa svojom porodicom: teško je osećati nešto kad vam se čini da se sve dešava samo u vašoj mašti. A kada se udaljite od ljudi, naročito od žene s kojom ste u ljubavnoj vezi, na kraju vas napuštaju.
Ono što moj slučaj čini još gorim je to što svake večeri izlazim na scenu gde nastaje neverovatna emocionalna povezanost između mene, benda i publike. A onda, tek tako, sve odjednom nestaje. Vraćam se u garderobu, u autobus, u svoju hotelsku sobu i tamo sedim potpuno sam. Ta duboka povezanost u trenu nestaje. Kao da svake večeri iznova raskidate s devojkom.
Disocijativni poremećaj se pogoršava ako ga ne lečite. Najpre počinjete s lekovima, obično s promenljivim rezultatom. Zatim naučite da se nosite s njim, što je ogroman izazov. Od lekova koje sam u početku uzimao, ugojio sam se 30 kilograma. To je vrlo uočljivo na mojim fotografijama iz poslednjih nekoliko godina. Od atletskog tipa postao sam debeljko. Onda sam morao da čitam u tabloidima kako sam debeo.
Pa, radije bih izgubio mogućnost da se kandidujem na izborima (koju pišući ovo uništavam), nego da se stidim zbog nečega za šta nisam kriv. Mada to zapravo, nije istina – moja je krivica što mi je trebalo toliko vremena da se izborim sa tim. Ali, teško je doneti takvu odluku. U mesecima posle bakine sahrane, povremeno sam se osećao mnogo bolje, i mislio sam da će moje stanje nastaviti da se popravlja. Međutim, konačno sam shvatio da se to neće dogoditi. Kad bi bolest krenula nagore, svaki put sam se osećao sve lošije. Moja sposobnost komuniciranja sa ljudima se pogoršavala. Veze koje su ranije trajale po nekoliko meseci pretvarale su se u veze od po mesec dana, pa u veze od nedelju dana, da bi konačno trajale po, možda, jedan sastanak. Više od toga nisam mogao da postignem.
Krajem 2005. i početkom 2006. godine osećao sam se vrlo loše. Imam praznine u sećanju od lekova. Tokom snimanja našeg novog albuma, Saturday Nights, juna 2006, borio sam se da ostanem priseban. Lekovi su me dovodili u neko narkoleptično, nesvesno stanje. Jednostavno bih izgubio svest, mada bih još uvek čuo sve što se dešavalo oko mene, a ponekad sam čak i govorio. Zaspao bih na kauču u režiji, ali bih i dalje čuo [producenta] Džila Nortona i [bubnjara] Džima Bogiosa kako razgovaraju. Jedan bi rekao: „Treba da pitamo Adama“, dok bi drugi odgovarao: „On se otkačio“, ali, tada bih ja odgovorio na pitanje. Pa ipak, nisam bio u stanju da održim razgovor, otvorim oči ili da se pokrenem. Osećao sam se kao da sanjam sve što se dešava oko mene i reagujem na taj san.
Tog leta, dok smo bili na turneji, osećao sam se mnogo bolje, ali mi se stanje opet pogoršalo na jesen, a krajem 2006. godine bilo je zaista katastrofalno. Postao sam pravi Brajan Vilson... imao sam 112 kilograma... i danima nisam ustajao iz kreveta. Konačno sam, u decembru, doneo odluku.
Nisam samoubilački tip. Znam da je život dragocen. Naročito moj život. Čoveče, sa sedam godina stajao sam ispred ogledala i svirao u teniski reket pevajući „Can’t Buy Me Love“. I uspeo sam. Postao sam rok zvezda. Suviše to poštujem, da bih sve odbacio. Zato sam promenio lekara i pronašao jednog specijalistu koji je zaista shvatio moje stanje. Osećao sam se strašno, jer mi je predočio mnoštvo groznih mogućnosti. Sećam se kako mi je rekao: „Elektroterapija bi vam zaista mogla pomoći! Naravno, tu dolazi do gubitka pamćenja, ali terapija bi mogla da bude zaista korisna za vas!“
Dobro, nije baš zvučao utešno, ali je bio efikasan. Odmah mi je promenio lekove. Naglo sam prestao sa uzimanjem svih psihoaktivnih supstanci, jer je bolje proći kroz takvu fizičku apstinencionu krizu, nego kroz mentalnu krizu postepenog skidanja s lekova. Proveo sam Božić ’06. bolestan do ludila – bilo je jednostavno užasno. Hoću da kažem, davno sam ostavio sve rekreativne droge. Nisam ni sanjao da ću morati da prolazim kroz još jednu apstinencionu krizu dvadeset godina kasnije. Sedeo sam tako, tresao se i mislio, šta je ovo, j**o te?
Posle Nove godine moje stanje se donekle popravilo. Isprobali smo nove lekove i pronašli neke koji su mi odgovarali. Tada sam počeo više da radim, i iskreno sam se trudio da sredim svoj život. Slušao sam neke naše nove stvari, naročito pesmu koja se zove „1492“. Ona govori o dezintegraciji, rasturenom životu u kakvom sam ja živeo, ili sam mislio da ću živeti. Ni početkom 2007. godine nije bilo mnogo bolje. Ispoljavao sam izvesnu odlučnost, izvestan napredak, ali sam znao da moram da ostanem kod kuće i da se lečim. Međutim, nisam mogao da prestanem da razmišljam o toj pesmi...
Dupli album Saturday Nights AND Sunday Mornings nastao je kao plod moje borbe sa disocijativnim poremećajem. Na njemu je zabeleženo sve kroz šta sam prolazio. Prvi deo, Saturday Nights, opak je i glasan. Sunday Mornings je mirniji – to je dan posle. Saturday je snimljen u Njujorku, Sunday u Berkliju. Dva različita zvuka, dve različite obale, dva producenta.
Prva polovina iskazuje istinski duboka osećanja – dezintegraciju – a zatim prelazi u gnev i gubitak vere. Ona govori o udaljavanju od ljudi, a čak i pesme na albumu Sunday, iako prijatnije, još uvek su pune gorčine. Umalo sam promenio naslov u I Don’t Believe In Sundays (Ne verujem u nedelje). To je poruka: nema dana odmora, nema sabata, nema srećnog kraja. Ne verujem u to.
Želeo sam da ostavim istinski trag u životu – da nešto značim, da budem tu, da postojim – ali disocijacija čini da se osećate kao da ne postojite. Kako možete ostaviti trag, ako uopšte niste prisutni? Ako ste nevidljivi? Na ovom albumu ima mnogo ikarovske simbolike. To nema veze sa samoubistvom – on je samo tip koji želi da poleti, da bi bio značajan. Ne želi da se oseća odvojenim od sveta. Ne želim ni ja. I tako sam doneo odluku. Ali, donošenje odluke ništa ne rešava. I dalje morate da učinite nešto.
U 2007. oslabio sam trideset kilograma. Trčao sam, boksovao, dizao tegove. Razumno sam jeo. Ali, što je najvažnije od svega, sad uzimam odgovarajuće lekove. Zbog lekova koje sam ranije uzimao nisam mogao da oslabim, ali to što je to sada bilo moguće, nije značilo da će se i dogoditi. Doneo sam odluku, bacio se na posao i skinuo kilograme. Što je dobro, jer, čoveče, kad vam svet izgleda nestvarno i trudite se da prepoznate tipa u ogledalu, ne pomaže vam ako on ima 30 kilograma viška. Ali, sada se osećam odlično. Uspelo je. Sada sve osećam. Život mi liči na jedan veliki, predivni, ogoljeni nerv.
Bez obzira na sve to, plašim se budućnosti. Nikada ranije nisam bio ovako zdrav. Sad mogu da imam sve što želim. Iako se trenutno ni sa kim ne viđam, sada sam u stanju da ostvarim vezu sa ženom. Mogu da viđam tu osobu svakog dana i da se emotivno angažujem. Mogao bih da imam decu (koja, nadam se, neće biti kao ja) i da učestvujem u njihovom odgajanju. Pred sobom imam sve te mogućnosti kojih ranije nije bilo. A sve je to prilično dobar razlog da napustim grupu – i razmišljao sam i o tome. Osećam se kao celovita ličnost. Više ne živim samo u pesmama, kao što mi se ranije činilo. Ali, imamo tu sjajnu muziku koju želim da izvodim, i želim da ona bude shvaćena kako treba.
Takođe, tokom svih tih noći na turneji moram ponovo da se suočim sa hotelskim sobama. I znam kako izgleda dno, na koje ne želim više nikad da se vratim. Ništa me ne sprečava da se vratim tamo, osim mene samog.
Zato u svojim pesmama, pa čak ni u ovom eseju nisam želeo da pišem o iskupljenju, jer mislim da stvari tako ne funkcionišu. Video sam kako to funkcioniše: odlučite da izmenite svoj život, i platite odgovarajuću cenu za to. To skupo košta. Tako je bilo meni. Odluka da se promenite, sama za sebe, ne znači ništa. Delanje koje sledi za tom odlukom, znači sve.
- kraj -